Spiritualni egoizam i njegove zamke!

Ako nije potrgano, nemoj popravljati!
(narodna izreka)

Već zadnjih 10 godina vrlo intenzivno provodim proučavanje Sebstva i kako se ono reflektira na svijet u kojemu djeluje. Da to jednostavnije kažem, možete sebi postaviti pitanje: Koliko snažno moje misli, riječi i djela utječu na cjelokupnu stvarnost?” Iako se ovo čini preopsežnim pitanjem, možda nekima i nedefiniranim, ono to doista nije. Želim kroz ovaj članak podijeliti neopisivo snažno duhovno iskustvo koje sam dobio nakon što sam dotaknuo “vrh” spiritualnog egoizma. 

Vrlo sam uvjeren da čitatelji mog portala, ali i onih srodnih koji se dotiču bilo kojeg aspekta duhovnosti, otvoreno govore o duhovnosti, zakonu privlačenja, itd., itd. Danas je to već normalno! Gotovo da možete sjesti u kafić, zamoliti Svemir da Vam pošalje nekoga s kime možete “zaploviti” u ocean duhovnosti i jedan drugome ispričati priču svoga života iako se nikada do sada niste sreli. To se meni dogodilo, više puta. I još uvijek se događa. Ovime želim potvrditi kako sve veći broj ljudi ima potrebu razgovarati sa osobom koja joj je “ogledalo”, te zajedno proćakulati o “važnim” temama, poput one: što je novoga kod Zakona privlačenja? ili možemo li malo ne razgovarati što drugi (ne) rade i jednostavno promatrati što se događa (unutar ili oko nas)? Ovakve teme postaju “normalna” stvarnost i drago mi je da je tako. Sada idemo dublje u analizu duhovnosti postojanja.

U svojih 27 godina Života, mislio sam da je znanje vrlo potrebno da bismo stvarali zajednicu u kojoj svi prosperiramo. Tako sam vrlo mlad i neiskusan, krajem osnovne škole u kojoj mi je bilo bitnije da se zabavljam sa prijateljima nego da sjedim i učim, krenuo u intelektualne avanture i čitateljsko prostranstvo, koje sam u romanima pronašao kao vrlo šaroliko. Doslovno sam gutao rečenice romana, tinejdžerske proze, poeziju, sve dok nisam prešao na filozofiju i psihologiju. Tada sam počeo smatrati da su romani potrebni u trenutcima kada želimo “pobjeći” od sebe i uroniti u svijet mašte pisca romana, novele ili takve kategorije spisateljstva. Počevši proučavati filozofiju i psihologiju, počeo sam razumijeti aspekte vlastitog ponašanja, a kako je vrijeme prolazilo, došao sam do “razine” da razumijem i zašto netko radi to što radite kako to može bolje raditi. Nisam znao što pričam, ali mislio sam da sam u pravu – ipak sam do kraja srednje imao preko 500 pročitanih knjiga u arhivi mozga, zar ne?! 

U studentskim danima čitanje se drastično smanjilo jer je započela dugogodišnja veza. U njoj sam imao toliko uspona i padova da je sve pročitano dobilo predznak “pitam se je li ova metoda koju činim ispravna“. S vremenom, a i godinama nakon srednje škole, shvatio sam da sve metode, načini/obrasci ponašanja koje sam proučavao, samo su mali presjek neograničenosti individualnog izražaja Duše. Trebalo mi je preko 10 godina neiscrpnog rada na Sebi, slušanja prijedloga drugih, nažalost i nenamjernog nanošenja boli drugima kroz riječi ili djela koja sam mislio da ispravno radim, da bih shvatio jednu VRLO jednostavnu Istinu: Ti nemaš dužnost a niti dozvolu govoriti drugima što da rade i način na koji to rade, osim – ako te to pitaju! Doista, trebalo mi je podosta vremena da shvatim kuda je otišao moj spiritualni egoizam sa kojime se danas toliko suočavamo, a i zašto mnogi ljudi bježe od onih koji “misle da sve znaju”. Naporni su. Takav sam i ja bio. 

Da dovedem priču do određenog dijela bitnog za članak, spomenut ću vlastito iskustvo. U zadnjih 7 mjeseci, moć vlastite manifestacije poprimila je ozbiljnu moć izražavanja Duše. Većina stvari koje zamislim mi se i ostvare. Kako sam “rastao”, nisam uopće imao pojma da paralelno sa time raste i drugi aspekt mene – spiritualni egoizam. Imao sam uvjerenje da mogu gotovo što god da poželim! Sve dok me Svemir nije “spustio” na razinu na kojoj doista i jesam – a ne na kojoj mislim da jesam. I drago mi je zbog toga. Moje mišljenje da netko treba nešto raditi na način na koji mislim da treba to raditi – sasvim je projekcija mojeg znanja/istine i može biti da uopće nema veze sa istinom te osobe. Svaka Duša došla je na ovaj svijet izgraditi, korak po korak, najbolju verziju Sebe – za ovog Života. Prema tome: Vaše/Moje/nečije mišljenje dovoljno je samo u mjerilima sugestije i to ako ju je osoba tražila – ali samo na temelju vlastitog iskustva, a ne samo pročitanih knjiga! Najbolje bi bilo imati sinergiju obje strane. 

Izuzetno mi je drago podijeliti iskustvo viđenja dijela Sebstva u vidu “duhovnog sveznalice / tiranina”, jer mi je taj događaj promijenio Život na način na koji gotovo prikolica pročitanih knjiga ne može ni zamisliti! Shvatio sam vrlo važnu Istinu za mene:

Bolje da imamo svijet u kojemu nemamo mnogo znanja, ali imamo emocije, nego da imamo svijet prepun znanja bez emocija i suosjećanja prema drugima💕

April 2, 2018

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *